ZASTO?

Dusko Petrovic

U noci sam poslednji put

Prosao kroz svoje selo.

Mrak je bio svjetlost ocajnika,

Nista blistavo, nista bijelo.

U noci sam poslednji put

Bacio pogled u pravcu kuce

I vidio sebe kako mi mase

Maramom otezalom od jeda i suze.

Dozivao sam se -

Da stanem i da kuci svratim,

Da zagrlim jos jednom hladovinu dragu.

Sto se nisam ubio na kucnome pragu?

Moj vinograd,

Jedar i trudan od ploda,

Ceka moje ruke,

Zagrljaj svog pobratima.

Dolazi zima

I on je spreman svoj dar mi dati.

On je ponosan na svoje lice,

On je ko clan porodice.

A kad shvati sudbinu zlu

Njegovo srce imace snage

Da odbije Sunce, Djubar i Vlagu.

Sto se nisam ubio na kucnome pragu?

I bez mene

Ruze ce moje cvati

Budjene proljecem, a u svoju cast

Svako zasluzuje dozivljenu propast.

Vara se ko misli

Da je ruza samo svrha ljudskog oka,

Jer zasto je onda moj prst

Nasao trn?

U mraku je svaki cvijet crn

I bol je mnogo tezi

Kad stavis ga na vagu.

Sto se nisam ubio na kucnome pragu?

Ja sam ovca

Sto ponosno prihvata svakog cobana,

Omamljena,

U ranetinu pretvara najmanju ranicu,

I korak po korak dodje pred klanicu.

I kad je shvatila

Kakvih je silnih spopala muka

U ocaju svom sujetnom

Ona je ponosno izabrala vuka.

Krotko ceka

Tuznu pjesmu bleji,

Nudi ni zasto svoju dusu blagu.

Sto se nisam ubio na kucnome pragu?

Znam

Da stotine mojih likova

Na fotografijama iz svih anala

Ceznu za ocima svog originala.

Prije nego sto ih uhvati smrtni plamen

Oni su svi poslednji put

Bez placa i bez vike

Izasli u svijet sa svoje slike.

I u kovitlacu bijesnih oluja

Krenuse ponizno u zaborav,

Tu svijest svojstvenu jedino Vragu.

Sto se nisam ubio na kucnome pragu?

I jastuk sa mog kreveta

Mozda u cudu

Sad neku drugu glavu

U snove nosi.

Ne vjeruje toj nepoznatoj kosi

I mozda se nada

Da ce iznenada

Voljena glava odnekud doci.

A mene u dugoj noci

Hladan kamen ostrog brida

Vuce u san, u dubinu dragu.

Sto se nisam ubio na kucnome pragu?

Ja sam plitka rijeka, lako pregaziva,

A to sto sam se zamutio

Da bih te uplasio dubine,

To mi nije mnogo pomoglo.

Izgubio sam svoju

Srebrnu bistrinu

I zubor ljepote sto bijase

Himna pravednika.

Iz mutne rijeke

Mutne suze teku,

Mutna bujica skriva svu tu plitkost nagu.

Sto se nisam ubio na kucnome pragu?

Moj ponor je

Visina neba

I ja se vise ne bojim

Nikakve dubine.

Sa ovog dna ne moze se dublje

I svi moguci padovi

Sad su prosti

I bezbolni.

Ako krenem

Samo me ceka tezak uspon.

Put sto trazi upornost i snagu.

Ubice me na kucnome pragu.

http://www.praviodgovor.co.yu/Broj49/knjige1.html

back to sini.vlaisavljevic.com